Situacija 1: prolazim pored Å¡kolskog igraliÅ¡ta i vidim klince (osnovna Å¡kola) kako za vreme Äasa fiziÄkog stoje kod jednog gola i ljuljaju se na njemu i jedan od njih kaže : “ ‘ajde da ga sruÅ¡imo i polomimo! „, naravno misleći na taj gol koji im je neophodan da igraju fudbal.
Situacija 2: Isti taj teren, klinci igraju fudbal i umesto da Äujem samo skakutanje lopte, udarac patike po lopti i povike „dodaj meni“, „sam sam“… Äujem bujicu psovki zato Å¡to jednom deÄku nije dodata lopta i meÄ‘usobno vreÄ‘anje sa joÅ¡ većim brojem psovki i poÄetak tuÄe…
Prilikom obe situacije setio sam se svojih Äasova fiziÄkog u osnovnoj Å¡koli. Jedva smo Äekali da zvoni za zavrÅ¡etak Äasa koji prethodi fiziÄkom i Äim bi zazvonilo, povikali bismo srećno „FUCA!!!“. Ne bi ni otiÅ¡li na odmor, već bismo poÄeli da igramo fudbal i pre nego Å¡to zvoni za poÄeak Äasa. Naravno, nekad smo i radili vežbe, trÄali, ali ako smo znali da ćemo samo da igramo fudbal, naÅ¡oj sreći ne bi bilo kraja.
Sećam se i kad je jedan gol bio polomljen, tj pukla mu je stativa. Šta smo sve radili da bismo ga osposobili: stavljali smo neko drvo unutar stative, samo da gol stoji, da bismo mogli da igramo. Posle par dana je gol bio zavaren i našoj sreći nije bilo kraja.
Psovki, tuÄa ostalih loÅ¡ih stvari se ne sećam, jer ih nije ni bilo.
To je bio period osnovne škole.
Zatim je doÅ¡la srednja Å¡kola i poÄetak krize (rat u okruženju, sankcije…). Igrali smo fudbal svakog vikenda i postojalo je nepisano pravilo „pobednik ostaje“. Onda su poÄeli da dolaze lokalni mangupi koji su hteli da igraju fudbal kad oni hoće i sa kim hoće i jednog dana su udarili jednog deÄka piÅ¡toljem po glavi jer nije hteo da doda loptu, tj nije hteo da se skloni sa terena. Od tog dana viÅ¡e nismo igrali fudbal…
Mislim da ne greÅ¡im kada kažem da su generacije roÄ‘ene do 1980. godine poslednje „normalne“ generacije. Deca koja su roÄ‘ena posle ’80-te su odrastala u loÅ¡em vremenu, roditelji su viÅ¡e razmiÅ¡ljali kako da prehrane porodicu nego Å¡to su posvećivali vremena deci. Nije viÅ¡e bilo sigurnih poslova u državnoj firmi i plata od kojih si mogao da ideš na letovanje i(li) zimovanje od 15 dana. Sećate li se: nekad je odlazak na more bio nezamisliv bez 15 dana boravka na moru. ÄŒak ni ekskurzije nisu bile uvek održavane, a i broj dece koji ne ide (zato Å¡to nemaju novca) se povećavao. Sve u svemu, usledila je kriza u svakom pogledu (i moralna i finansijska i svaka druga).
Evo mog pesimistiÄnog razmiÅ¡ljanja: trenutno su na vlasti ljudi stariji od 30 godina, tj ljudi koji su odrasli u normalno vreme, usudiću se da kažem, blagostanja. I kakvi su oni? Složićemo se svi : LOÅ I. Kakvi će biti politiÄari u budućnosti – KATASTROFALNI.
Znam da zvuÄim kao neki deda, ali danaÅ¡nja omladina kao da svesno sebe uniÅ¡tava. Iskreno krivim i medije za to, jer nam se servira gomila TV kanala koji kao da se trude da promoviÅ¡u Å¡to bezobzirnije ponaÅ¡anje. Mi smo imali 2 TV programa veći deo detinjstva (posle se pojavio 3K) i crtane filmove par puta dnevno. Å ta smo radili preko dana? Igrali se napolju, klikera, žmurke, fudbala. Danas se ide kod druga da se igraju igrice. Imali smo i mi Komodor i Spektrum, ali smo viÅ¡e vremena provodili napolju. Zimu smo Äekali da padne sneg da bismo napravili „klize“ na svakoj nizbrdici, ili da se sankamo na malim brdaÅ¡cima (odrastao sam na Novom Beogradu, tako da je za mene pojam brda za sankanje, brdaÅ¡ce kod hotela Jugoslavija). Sada? Ne pamtim da sam video neku „klizu“ skoro, a deca koja igraju klikere su se već preselila u istorijske knjige. Â
Zato sada imamo TV spotove sa polugolim zvezdama, „rijaliti Å¡ouvove“ gde Paris Hilton traži najboljeg druga, ili gde Tila Tekila traži svoju ljubav i gomilu likova koji dobijaju prave nervne napade ako nisu izabrani. Naravno, ljudi (omladina) to gledaju, stvaraju novi sistem vrednosti (ili bolje reÄeno bezvrednosti), poÄnu tako da se ponaÅ¡aju. Vide stvari koje se deÅ¡avaju u TV serijama i to pokuÅ¡avaju da preslikaju u svoj život i uspevaju u tome i prave idiote od sebe.
Sve ovo može da se gleda i sa gledišta zavere. Svakoj vladi odgovara da ima što veće idiote pod sobom i zato im (nam) se servira idiotski program koji nas pravi idiotima. Tako dobijamo glupu, lenju, naciju i pre svega poslušnu, jer više nemaju svoje mišljenje. Ja stvarno ne mogu da razumem nijednu osobu koja misli da Amerika treba da ode u Irak i da uspostavi demokratiju jer nedostatak iste ugrožava Ameriku. Rat u Vijetnamu, Avganistan, ili bilo koji drugi rat, bolje da ne spominjem.
To „idiotisanje“ nacije je oÄigledno uspelo u Americi i neÅ¡to sliÄno se polako ukorenjuje ovde, u Srbiji. Klinci ne Äitaju knjige (Äitanje aktivira mnogo viÅ¡e delova mozga nego priÄanje), gledaju „rijaliti Å¡ouvove“, poistovećuju se sa polugolim pevaÄicama. ReÄnik danaÅ¡njeg deteta se svodi na „vrh, ekstra, brate, znaÄi…“. Nema viÅ¡e poÅ¡tovanja starijeg. Sećam se kad smo bili klinci, igramo se iza gola dok stariji igraju fudbal, pa jedva Äekamo da lopta proÄ‘e pored nas, pa da je vratimo, Äak i ako treba da otrÄimo po nju. Sad bih se plaÅ¡io da nekom iz osnovne Å¡kole kažem: „Mali, aj’ po loptu“.
Znam da se generacije menjaju i da smo mi našim roditeljima bili neshvatljivi, ali bahatost i nepoštovanje je sada došlo do krajnjih granica.
E pa takvi će uskoro doći na vlast…